Acts 17

1Prošavši pak Amfipolj i Apoloniju dođoše u Solun, gdje bješe zbornica Jevrejska. 2I Pavle po običaju svome uđe k njima, i tri subote razgovara se s njima iz pisma,

3Pokazujući i dokazujući im da je trebalo Hristos da postrada i vaskrsne iz mrtvijeh, i da ovaj Isus kojega ja, reče, propovijedam vama, jest Hristos. 4I neki od njih vjerovaše, i pristaše s Pavlom i sa Silom, i od pobožnijeh Grka mnoštvo veliko, i od žena gospodskijeh ne malo.

5Ali tvrdovrati Jevreji zaviđahu, i uzevši neke zle ljude od prostoga naroda, i sabravši četu, uzbuniše po gradu, i napadoše na kuću Jasonovu, i tražahu ih da izvedu pred narod. 6A kad njih ne nađoše, povukoše Jasona i neke od braće pred starješine gradske vičući: ovi što zamutiše vasioni svijet dođoše i ovdje, 7Koje Jason primi; i ovi svi rade protiv ćesarevijeh zapovijesti, govoreći da ima drugi car, Isus.

8I smutiše narod i starješine gradske koji ovo čuše. 9Ali kad ih Jason i ostali zadovoljiše odgovorom, pustiše ih.

10A braća odmah noću opraviše Pavla i Silu u Veriju. Došavši onamo uđoše u zbornicu Jevrejsku. 11Ovi pak bijahu plemenitiji od onijeh što žive u Solunu; oni primiše riječ sa svijem srcem, i svaki dan istraživahu po pismu je li to tako. 12Tako vjerovaše mnogi od njih, i od poštenijeh Grčkijeh žena i od ljudi ne malo.

13A kad razabraše Jevreji Solunski da Pavle u Veriji propovjedi riječ Božiju, dođoše i onamo te uzdigoše i pobuniše narod. 14A braća onda odmah opraviše Pavla da ide u primorje; a Sila i Timotije ostaše ondje. 15A pratioci dovedoše Pavla do Atine; i primivši zapovijest na Silu i Timotija da dođu k njemu što brže, vratiše se.

16A kad ih Pavle čekaše u Atini, razdraži se duh njegov u njemu gledajući grad pun idola; 17I prepiraše se s Jevrejima i bogobojaznima u zbornici, i na pazaru svaki dan s onima s kojima se udešavaše.

18A neki od Epikurovaca i od Stojičkijeh mudaraca prepirahu se s njim; i jedni govorahu: šta hoće ovaj besposlica? A drugi: vidi se kao da hoće nove bogove da propovijeda. Jer im propovijedaše jevanđelje o Isusu i o vaskrseniju.

19Pa ga uzeše i odvedoše na Areopag govoreći: možemo li razumjeti kakva je ta nova nauka što ti kazuješ? 20Jer nešto novo mećeš u naše uši; hoćemo dakle da vidimo šta će to biti. 21A Atinjani svi i putnici iz drugijeh zemalja ne bijahu ni za što drugo nego da što novo kazuju ili slušaju.

22A Pavle stavši nasred Areopaga reče: ljudi Atinjani! po svemu vas vidim da ste vrlo pobožni;

23Jer prolazeći i motreći vaše svetinje nađoh i oltar na kome bješe napisano: Bogu nepoznatome. Kojega dakle ne znajući poštujete onoga vam ja propovijedam.

24Bog koji je stvorio svijet i sve što je u njemu, on budući gospodar neba i zemlje, ne živi u rukotvorenijem crkvama, 25Niti prima ugađanja od ruku čovječijih, kao da bi onome trebalo što koji sam daje svima život i dihanje i sve.

26I učinio je da od jedne krvi sav rod čovječij živi po svemu licu zemaljskome, i postavio je naprijed određena vremena i međe njihovoga življenja: 27Da traže Gospoda, ne bi li ga barem opipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga nas;

28Jer kroz njega živimo, i mičemo se, i jesmo; kao što i neki od vašijeh pjevača rekoše: jer smo i rod njegov.

29Kad smo dakle rod Božij, ne treba da mislimo da je Božanstvo kao ikone zlatne ili srebrne ili kamene, koje su ljudi majstorski načinili po smišljanju svome.

30Ne gledajući dakle Bog na vremena neznanja, sad zapovijeda svima ljudima svuda da se pokaju; 31Jer je postavio dan u koji će suditi vasionome svijetu po pravdi preko čovjeka koga odredi, i dade svima vjeru vaskrsnuvši ga iz mrtvijeh.

32A kad čuše vaskrsenije iz mrtvijeh, onda se jedni rugahu; a jedni rekoše: da te čujemo opet o tom. 33Tako Pavle otide između njih. A neki ljudi pristaše uza nj i vjerovaše; među kojima bješe i Đonisije Areopagitski, i žena po imenu Damara, i drugi s njima.

34